Tekst: Igor Drašković
Da mi je netko rekao da ću trčati Tarawera Ultramarathon, koji se održava u okolici grada Rotorua na Novom Zelandu, dvaput u životu, nasmijao bi se. Ipak, opet sam se našao na startu ove utrke. Prije tri godine, Tarawera 62K mi je bila prva prava ultra i uvijek će imati posebno mjesto u mom srcu.
Ove godine je bilo drugačije. Pred utrku sam bio vrlo opušten i jedva čekao početak. Od kada sam odustao na polovici Lavaredo Ultra Traila, jedva da sam i trčao. Bila je to čudna kombinacija ozljede koja me je spriječavala ozbiljnije trčati i nedostatka motivacije nakon završenih 100 milja Istre. Tek sam se u prosincu pokrenuo i počeo pomalo trčati i raditi vježbe snage vezano uz ozljedu. Izvorni plan je bio trčati 102K, međutim, na kraju je došlo do izbora 62K ili ništa. Čak i ne sudjelovanje na utrci bi me na određen način veselilo, jer bi u tom slučaju pratio Katarinu, kojoj je ovo bila prva 100K, zbog čega smo oboje bili vrlo uzbuđeni.
Tarawera Ultramarathon je dio Ultra-trail World Tour i sastoji se od tri individualne utrke: 102km (+2720m/-3020m), 87km (+2262m/-2560m) i 62km (+1603m/-2030m) s tim da 87km i 62km imaju i verzije sa štafetama.
Što se tiče elitnih trkača, ova godina je bila možda i najkompetitivnija. Čini mi se da Tarawera postaje sve popularnija kod međunarodnih trkača, posebno američkih, zahvaljujući svom terminu rano u sezoni. Osim prošlogodišnjeg pobjednika Jonasa Buuda, tu su još bili Gediminas Grinius (pobjednik Ultra-trail World Tour za 2016), Michael Wardian (redovit sudionik Tarawere koji uvijek završi u top 10), David Byrne (australski top trail trkač) i, Jim Walmsley, koji mi je bio iznenađenje da je došao, jer ga nisam vidio u najavama utrke. Za vrijeme intervjua elitnih trkača dan prije utrke u velikoj dvorani, čini mi se da su se svi, uključujući i natjecatelje, složili da je Jim apsolutni favorit utrke i da će se svi ostali samo boriti za drugo mjesto. To se upravo i dogodilo. Jim je završio utrku više od 40 minuta prije drugoplasiranog Jonasa Buuda i usput srušio rekord staze za 20-tak minuta. Kad me je prelazio na jednoj uzbrdici, kod svog 30-tog km, Jim je već onda bio 20-tak minuta ispred skupine drugoplasiranih, držeći prilično jak tempo. Rezultati koje je Jim ostvario u protekloj sezoni su mi fascinantni. Iako se je tek nedavno pojavio na ultra sceni, Jim Walmsley je ne samo pobjedio u svakoj utrci na kojoj je nastupio, nego je i rušio rekord staze. Iznimka je Western States 100, ali da nije krivo skrenuo, rekord bi sigurno pao. Mnogi se slažu da se radi o novoj generaciji ultra trkača, tako da će biti jako zanimljivo pratiti njegove nastupe u 2017, a naročito na Western States 100 i na UTMB!
Staza za 62K je bila drugačije nego li prije 3 godine zbog dva razloga. Prvo, u 2014. utrka je bila izmijenjena zbog tropske oluje Lusi. Drugo, organizatori su ispravno odlučili staviti zajednički cilj u Kawerau za sve tri utrke, što do sada nije bio slučaj (do sada je start bio isti), tako da je moj start bio na drugoj pomoćnoj stanici (mi bi rekli kontrolnoj točki) od 102K.
Većina staze je bio prekrasan uski zemljani put koji je vijugao kroz bogate zelene šume i uz jezera Okareka, Okataina i Tarawera i to mi je bio najdraži dio utrke. Drugi dio su sačinjavale široki šumski putevi, što mi je bilo malo dosadnije u odnosu na prvi dio. Od početka sam odlučio trčati u ugodnom i laganom tempu, što je doprinjelo tome da sam uživao kao na niti jednoj utrci do sad. Prvenstveni cilj mi je bio testirati noge i završiti utrku bez ozljede, a bilo kakvi ciljevi za vrijeme su bili sekundarni. Sretan sam što je sve prošlo u redu i da sada mogu započeti s operacijom Lavaredo!
Katarina je imala utrku života. Nikada nije trčala toliko dugo i za ovu utrku se pripremala mjesecima. Kako se radilo o prvoj 100K, nikad ne znaš što očekivati, tako da je njen glavni cilj je bio završiti u limitu, ali je potajno ciljala na 18h. Kako sam ja završio utrku u popodnevnim satima, znao sam da ću se načekati dok Katarina ne završi, tako da sam uživao na suncu i imao vremena otići do lokalnih termalnih bazena u Kawerau i malo se opustiti. Ostatak vremena, uglavnom sam navijao za trkače koji su prelazili cilj. Mnogima od njih je ovo bila prva ultra, a bilo je podosta i starijih natjecatelja, što u nas još uvijek nije uobičajeno. Pod starijih, mislim na starije od 60 pa čak i starije od 70 godina i to ljude koji očito ne izgledaju kao trkači, ali su se ipak odvažili na ovakav podvig.
Kako je većina stanica bila daleko u šumi, nije bilo signala pa ni informacije o prolaznim vremenima nisu bile dostupne u cilju. Mogao sam samo čekati i pretpostavljati u kojem vremenu će se Katarina pojaviti. Bio sam iznenađen kada me je njen poziv trgnuo iz blagog sna i kada mi je javila da se nalazi oko 2km od cilja. Požurio sam je dočekati i uskoro se pojavila njena figura iz mraka. Ugledavši brojač vremena, skupila je svu snagu, projurila pored mene i šprintala nekih 200m do ulaska u cilj. Ne samo da je nadmašila očekivanja sebe i svog trenera, nego je još napravila vrijeme za kvalifikaciju na Western States 100!
Tarawera je jedno od onih utrka koje ti uđu pod kožu i želiš se vratiti. Ne samo da je priroda prekrasna, nego je cijela organizacija na svjetskoj razini. Paul Charteris i Tim Day rade izvrstan posao i podižu ljestvicu svake godine. Ova utrke je s punim pravom dio Ultra-trail World Tour. Katarina i ja za sada nemamo nikakve planove, ali recimo da se veselimo povratku na Taraweru nekad u budućnosti
